Znanstveni holokaust
Uporaba životinja u biomedicinskim istraživanjima radi pronalaženja lijekova i terapija za liječenje bolesti kod ljudi uvijek se shvaća kao nužno zlo. Mnogi se slažu da je izazivanje boli i patnje osjetljivim bićima sposobnim za osjećaje i opažanje, nepravda. Ipak, ti isti ljudi se uglavnom slažu da nije etično dopustiti da bolestan čovjek umre ili pati ako biomedicinsko istraživanje upotrebljavajući životinje može takvu patnju olakšati. Otuda stav nužno zlo.
Životinje i ljudska bića imaju mnogo toga zajedničko. Svi sisavci imaju pluća, srce, i imunološki sustav. Stoga se u 18. i 19. stoljeću s pravom smatralo da pokusima na sisavcima ljudi mogu mnogo naučiti o bolestima pluća, srca te bolestima imunološkog sustava.
Gledajući pomnije vidi se da SAMO ljudi boluju od AIDS-a, kardiovaskularnih bolesti, te da su ljudi ujedno jedna od malobrojnih živućih vrsta koja zbog pušenja može oboljeti od raka pluća. Postaje vrlo očito da ljudi i nisu toliko slični životinjama kao što se ranije mislilo.
Molekularna biologija je otkrila značajne razlike među vrstama na staničnoj razini dajući odgovore na pitanja zašto ljudi reagiraju na lijekove i pate od bolesti na drukčiji način od životinja. Biologija evolucije objašnjava prisutnost takvih razlika. Te razlike mogu biti ne samo opasne već i pogubne ako se rezultati dobiveni na pokusima provedenim na životinjama primjenjuju u liječenju ljudi.
Visoka tehnologija biomedicinskih istraživanja otkriva pojedinosti koje ispitivanja na životinjskim modelima nikad nisu, niti će moći biti otkrivena. Za dobrobit čovjeka najbolje je napore usmjeriti u pravcu tih novih mogućnosti.
Znanstveni argumenti protiv pokusa na životinjama
Ljudi koji vole životinje često su zaprepašteni i užasnuti kad shvate razmjere korištenja životinja kao 'epruveta s brkovima', te patnjama i bolima koje one podnose. Zgranuti okrutnošću pokusa na životinjama mnogi ljudi se tome protive iz čisto etičkih razloga.
Međutim, postoji još jedan razlog koji primorava na zaustavljanje pokusa nad životinjama: to je izopaćena i potpuno pogrješna metoda znanstvenog istraživanja kojom se uludo troši vrijeme, novac i prirodni resursi. Dok se ulaganje u ispitivanja na životinjama nastavlja zastrašujućom brzinom, očita i razumljiva istina je da upotreba životinja u laboratorijima kao nadomjestak za ljude, prije odgađa nego pridonosi napretku medicine. Postoji nekoliko razloga koji govore u prilog toj tvrdnji.
Ljudska i životinjska bića se razlikuju na više načina
Moderna nauka je došla do stupnja razvoja kad liječnici mogu bolesti liječiti na staničnoj razini. Molekularne razlike između ljudi i životinja mogu dovesti do brojnih varijacija i u bolestima kojima je svaka od tih vrsta sklona, i u načinima na koje se te bolesti mogu liječiti. I najmanje razlike između ljudi i životinja mogu dovesti do smrtonosnih pogrješaka kada se podaci prikupljeni na životinjskom modelu primijene na ljude. Upotreba životinja kao zamjenskih modela za ljude vodi znanstvenike na krivi put i šteti ljudima. Operacije provjerene na jednoj vrsti životinja bile su neuspješne ili čak smrtonosne na drugoj vrsti. Znanstvenici su u početku vjerovali da pušenje nije karcinogeno te da kolesterol nije povezan s aterosklerozom, a sve zbog rezultata dobivenih tijekom pokusa na životinjama. Ovo su tek neki od više stotina primjera koji pokazuju kako je upotreba životinjskih modela prouzročila ljudima štetu.
Životinje i ljudi ponekad slično reagiraju. Ali kako možemo znati koja će životinja reagirati slično kao čovjek?
Usporedite rezultate davanja penicilina i thalidomida ljudima, miševima i kunićima.
Thalidomid na neke kuniće djeluje kao što djeluje na ljude - uzrokuje kongenitalne malformacije. Penicilin, međutim nije djelovao na kuniće kao što djeluje na ljude kad ga je Fleming otkrio 1928 godine, što je Fleminga navelo na pogrešan zaključak o učinkovitosti penicilina. Lijek je završio na polici kao neučinkovit i tamo ostao cijelo desetljeće. Miševi reagiraju isto kao i ljudi na penicilin, ali ne i na thalidomid. Kako dakle možemo unaprijed znati koja će životinja simulirati ljudsku reakciju? Ne znamo!
Životinje i ljudi imaju neke zajedničke sličnosti; svi osjećamo bol, imamo mozak i znamo što više volimo. Danas se međutim bolesti i životni procesi proučavaju na onoj razini koja te vrste dijeli - na staničnoj razini. Dok životinjska i ljudska vrsta imaju zajedničke neke očite sličnosti kao, primjerice, činjenicu da svi sisavci imaju srce, pluća i imunološki sustav, one se također znatno razlikuju fiziološki, metabolički, anatomski, genetski i psihološki. Ljudi su jedini kod kojih se AIDS razvija iz HIV-a, dobivaju rak pluća od pušenja i bolesti srca od prehrane bogate mastima.
Sva živa bića, uključujući ljude, su složena bića s višestrukim sustavom organa koji su u međusobnoj vezi na brojne tajanstvene načine. Kod glodavaca se stvaraju depoziti masnih kiselina u jetri, dok se kod ljudi ti depoziti stvaraju na krvnim žilama. Različito od ljudi, štakori nemaju žućni mjehur. Mačkama nedostaje enzim koji bi metabolizirao ibuprofen. Sustav cirkulacije kod pasa koji hodaju na četiri noge nije isti kao kod ljudi koji hodaju uspravno. Ovakvo nabrajanje bi se moglo nastaviti u nedogled.
Nedostaci ispitivanja na životinjama u najčešćim previdima po život opasnih nuspojava pri uzimanju lijekova
Razlike među raznim sisavcima su na mikroskopskoj razini, a i lijekovi djeluju na toj razini. Štoviše, životinje ne mogu riječima opisati kako se osjećaju. Posljedica toga je da su mnogi lijekovi odobreni za ljudsku uporabu na temelju ispitivanja provedenim na životinjama trebali već davno biti povučeni s tržišta zbog nuspojava koje nisu otkrivene na životinjama. Te su nuspojave ljude previše često stajale glave.
Članak objavljen u Journal of the American Medical Association (travanj 1998.) izvještava o rezultatima ispitavanja prema kojima su štetne posljedice izazvane lijekovima četvrti po redu ubojica Amerikanaca. Svake godine oko 100.000 smrti i 15% svih prijema u bolnicu izazvano je kobnim reakcijama na lijekove, što američko stanovništvo stoji godišnje preko 136 milijardi dolara.
Ljudima se uskraćuje upotreba lijekova koji imaju izgleda u liječenju, jer nisu prošli ispitivanja na životinjama
Tijekom postupka razvoja nekog lijeka, sastojci koji pokazuju terapeutske učinke kod životinja uvijek se ispituju na životinjama. Ako se ustanovi da ti sastojci imaju negativne učinke na životinjama, daljnji razvoj lijeka se obustavlja. The National Cancer Institute smatra da su mnogi lijekovi protiv raka izgubljeni zato što nisu bili učinkoviti na miševima. Nećemo nikad saznati koliko je obećavajućih mogućnosti napušteno prerano jer nisu bili djelotvorni na životinjama.
Oni koji zagovaraju ispitivanja na životinjama često ističu potrebu proučavanja cjelokupnog živog organizma tvrdeći pritom da se to može jedino na živoj životinji. Ipak, najnovija istraživanja koncentriraju pažnju na mikrobiologiju kao na najkompleksniju i najsavršeniju razinu, a upravo je to razina na kojoj životinjski i ljudski organizmi pokazuju najznačajnije razlike. Štoviše, naše najsmrtonosnije bolesti - primjerice rak i AIDS - događaju se na staničnoj razini. S obzirom na znanje koje danas imamo o genima, staničnoj funkciji i drugim procesima, mišljenje, da je za model na kojem će se zasnivati predviđanje učinkovitosti lijeka potrebno imati zdravu životinju, je zastarjelo.
Paradigma o životinjskom modelu mogla se održati tijekom 19.stoljeća jer se u to vrijeme vrlo malo znalo o ljudskoj anatomiji i fiziologiji. Na gruboj makroskopskoj razini sva živa bića su slična. Psi imaju srce isto kao i ljudi. Mačji mozak pokazuje električnu aktivnost isto kao i ljudski. Ispitivanja na životinjama su u prošlosti dala točne odgovore na općenita pitanja o tome što se događa u živom organizmu. Danas se međutim znanstvenici bave istraživanjima upravo na onoj razini na kojoj se jedna vrsta razlikuje od druge, a to je stanična i molekularna razina.
Novom tehnologijom možemo danas simulirati procese u živom i zdravom ljudskom organizmu daleko učinkovitije nego uz pomoć 'laboratorijske' životinje
Istraživanja In vitro, epidemiologija, autopsije i drugi načini koji se temelje na ljudskim organizmima ili tehnološkim modalitetima, mogu se koristiti za objašnjenja onoga što smo nekad učili na životinjskim modelima omogućavajući istodobno otkrivanje podataka koje na životinjskim modelima ne bi bilo moguće. Stoga upotreba životinjskih modela nema više opravdanja. Upotreba životinjskih modela daje ograničene rezultate a najveći domašaj te metode već je postignut, i to prije 100 godina.
Iz svih gore spomenutih razloga eksperimentiranje na životinjama daje nedovoljne i netočne rezultate. Tim rezultatima nedostaje preciznost, mogućnost predviđanja i primjene, te oslanjanje na njih ljudima donosi štetu.
Etički razlozi protiv ispitivanja na životinjama
Kao branitelji životinja mi se protivimo seciranju i eksperimentima na životinjama iz razloga etičke prirode, vjerujući da je moralno pogrešno škoditi jednoj vrsti zbog pretpostavke da to koristi drugoj vrsti. Mi ohrabrujemo ostale u širenju suosjećanja na sva bića - ljudska i ona koja to nisu. Proširenje suosjećanog kruga izvan onoga koji uključuje ljudsku vrstu zahtijeva prekid s tradicionalnim shvaćanjem prema kojem životinje postoje zato da bi ih ljudi koristili onako kako to njima odgovara. U svijetu u kojem je čovjek centar svega, ideja o suosjećanju, poštovanju i pravednosti prema životinjama često se vidi kao puka sentimentalnost. Konačno, ljudi su uvjereni da ne bi mogli bez životinja u prehrani, odijevanju, prijevozu ili istraživačkim pokusima. (?) Na životinje se gleda kao na vrstu resursa, na nešto što je malo više od proizvoda koji su tu da bi naše živote učinili ugodnijim i udobnijim.
S druge strane, branitelji životinja gledaju na životinje kroz širu etičku prizmu, a to podrazumijeva puno više od puke sentimentalnosti. Mi smatramo da životinje nisu prirodni resursi ili proizvodi, već ravnopravna vrsta s kojom dijelimo ovaj planet. Životinje stoga zaslužuju naše moralno promišljanje i prepoznavanje mjesta kojeg one zasluženo imaju u složenoj mreži sveukupnog života.
Obje vrste, ljudska i životinjska, blagoslovljene su čudesnim darovima jedinstvenim za svaku vrstu i svaka od nas ima sebi svojstvene ekološke prostore koji se savršeno uklapaju u svijet prirode. Pravo ulaska u suosjećajni krug ne može se mjeriti mentalnim, fizičkim ili emocionalnim sposobnostima. Veliki engleski filozof Jeremy Bentham je svojedobno napisao, 'Pitanje nije mogu li oni misliti, već mogu li patiti?'
Budući da su osjećajna bića, što znači da imaju sposobnost iskusiti osjete i osjećaje, životinje uhvaćene u mrežu znanstvenih istraživanja i fizički i duševno strahovito pate. I one malobrojne 'laboratorijske' životinje koje su pošteđene izravnih fizičkih muka i neugodnosti uvijek su podvrgnute samoći, depresiji i strahu. U stvari, najgoru okrutnost koju nanosimo životinjama osuđenim na znanstvena istraživanja je sam čin njihovog micanja iz prirodnog prebivališta, ili uzgajajući ih u zatočeništvu držanjem u neprirodnom ambijentu laboratorijskog kaveza bez ikakve nade u život kakav im je priroda namijenila.
Konačno, mi kao društvo imamo izbor. Hoćemo li prema bićima s kojima dijelimo ovaj planet pokazivati okrutnost i bešćutnost ili ćemo pokazivati suosjećanje, poštovanje te osjećaj za pravdu? Kao osobe, mi imamo slobodu takvog izbora. Ta sloboda podrazumijeva i moralnu obvezu odgovornih odluka.
Životinje nemaju takvog izbora. Zato što ne mogu reći ne, one su u potpunoj bespomoćnosti izložene svemu što znanstvenik za njih ima u planu, bez obzira koliko takav plan znači patnje ili boli. Životinje ne mogu ni razumjeti ni zahtijevati svoje pravo na život. Ne mogu tražiti izuzeće od patnji i bola ni ispuniti svoj biološki potencijal. Na ljudima je stoga da prepoznaju i štite ta prava za njih na isti način kao što imaju moralnu obavezu štititi djecu, zaostale u razvoju ili mentalno bolesne.
Već je spomenuto da se stupanj razvoja morala našeg društva mjeri prema načinu na koji se odnosimo prema životinjama. Provođenje pokusa na životinjama kao institucionalizirani oblik iskorištavanja je zapreka na putu moralnog napretka. Došlo je vrijeme da našu sferu etičkog pristupa primijenimo na sva živa bića.