Iz knjige 'Naša braća životinje'
Prijatelju!
Dok ti ovo pišem, osjećam kao da me gledaju oči najvjernijega čovjekova prijatelja, njegova skoro dragovoljnog roba, oči psa.
I njegov se pogled žalosti, govori o nasilju, o uobičajenoj nagradi.
I vidim ga, vjernoga, uvijek spremnoga da čitav život provede na lancu, da živi u bačvi ispunjenoj pljesnivom slamom, vidim kako ga hrane otpadcima. Tada dođe starost, ispadaju zubi, nakon dugih godina služenja dobiva 'milost' – metak ili malo otrova u zdjelu. To je onda zahvala čovjeka onomu koji je deset godina čuvao njegovu kuću i dvorište, ženu i dijete, posjed i život i sva njegova blaga. Posljednji udarac – nekoliko kapi otrova.
Zastrašujuća je uobičajenost, učestalost takva ponašanja: kad pas ostari, 'to' se tako radi. Ispričat ću ti dvije priče. Čuo sam ih od onih koji su se tako rastali od svojih najvjernijih prijatelja.
U nekoj se kući za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak treba dati ubiti, i to još danas, jer postaje i slijep – kakav teret! Pas je bio blizu i sve je čuo. To nikad ne bi trebalo činiti. Životinje razumiju više nego što mislimo, ako ne same riječi, onda njihov smisao.
Kad su Garu poslije zazvali, pogladili i pozvali na šetnju, u obitelji je bilo mnogo suza. Garo se stisnuo uza svakoga od ukućana, prijateljski, kao da je htio reći zbogom, a onda je pošao za svojim gazdom.
Kad su se vrata kuće zatvorila, pas i čovjek odmakli su dio puta. Zatim se Garo vratio još jedanput, liznuo kvaku na vratima kuće koja mu je tako dugo bila dom, jauknuo jednom tužno, a onda se opet spustio na zemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad više nema povratka. I onda je pošao za gospodarom – u smrt.
A njegov gospodar, čovjek koji mi je to pričao, imao je hrabrosti svoga psa, to osjetljivo biće, odvesti u smrt.
Da, Garo je bio vrlo star i počeo je slijepiti.
Pogledao sam čovjeka. Zar nikad neće ostarjeti? Hoće li možda i on jednoga dana oslijepjeti? Zar bi njega onda isto... Jedna dama, kojoj sam to pričao, izgubila je strpljenje. Ljutito je viknula: 'Ali vi hulite! Uspoređujete čovjeka sa psom!'
I jedan je drugi čovjekov prijatelj, također dragi pas, čuo o svojoj smrti, kako to već bude, za vrijeme objeda.
Nakon obroka on je išao od jednoga do drugoga, svakome ližući ruke, što inače nije bio njegov način, kao da ih je htio poljubiti. Tako se oprostio od svih. Potom je izišao u vrt, gdje je za njega već bio iskopan grob. Hrabrošću, koju samo vjernost može dati, skočio je u vlastiti grob, legao u sredinu, glave položene na prednje šape, i nijemim i tužnim očima gledao preda se. Tako je ležao i bio spreman. Ništa ga nije moglo izmamiti da iziđe – čekao je smrt.
I kraj je stigao. Njegov gospodar približavao se s puškom u ruci. Pas ga je pogledao mirno i s razumijevanjem, onaj kojem je bila upućena sva njegova vjernost, ustrijelio ga je.
To mi je čovjek sam ispričao, potpuno priseban. Donekle mu je još bilo žao, ali stari pas, koji pobolijeva...
Kad bi i njegov sin tako razmišljao o očevoj starosti?
Mislim: dok čovjek ubija i muči životinje, ubijat će i mučiti i ljude, bit će ratova jer ubijanje se vježba i uči na malome, iznutra i izvana.
Mislim da se ne treba čuditi tomu što drugi čine, ali mislim da je vrlo potrebito početi se zgražati nad onime što mi sami u velikome ili malome, još strašnije činimo. Budući da je lakše postići malo od velikoga, mislim da bismo trebali ovladati svojim malim, nepromišljenim grozotama, izbjegavati ih ili, još bolje, napustiti ih. Onda nam jednoga dana neće biti teško pobijediti svoje velike bezdušnosti. Ali svi još spavamo u uobičajenome. Navike su kao slastan, mastan umak koji čini da progutamo vlastitu sebičnu bezdušnost ne primjećujući njezin gorak okus. Ipak neću upirati prstom u njega ili nju – ne, sam ću se probuditi u malome i početi biti suosjećajniji, spremniji na pomoć, bolji. Zašto mi to poslije ne bi uspjelo i u velikome?
Vidiš, to je to: želim rasti iznutra, živjeti iznutra u jednomu ljepšem svijetu, u skladu s višim zakonima, koji jamče više sreće, u skladu s Božjim zakonom svih budućnosti – voljeti sve.
Naša braća životinje, Edgar Kupfer-Koberwitz
Vegan i Prijatelji životinja, Zagreb, 2007.
![Praščić [ 29.14 Kb ]](/data/image_2_2226.jpg "Praščić [ 29.14 Kb ]")
![Prijatelji [ 35.24 Kb ]](/data/image_2_3370.jpg "Prijatelji [ 35.24 Kb ]")
