Esej Saše Begović
Kako razumijem zaštitu životinja?
Ustajem ujutro i spremam se za školu: torba, traperice, make- up usklađen s odjećom i dnevnim raspoloženjem (držim da šminka mora biti kvalitetna, ali kako to znati- nadam se da su i moje sjajilo za usne testirali na nekom mišu, ili štakoru ili već nekom drugom jezivom glodavcu!). Navlačim 'odjeću' neke mrtve životinje u dva poteza ( prvi je dolje, na noge, a drugi (kaput) na tijelo). No dobro, priznajem, nemam još novca za pravi krznenjak, ali, čim postanem bogata i slavna, priuštit ću si nekog 'tigra' ili 'dalmatinera', jer moj slogan je: pravo krzno je pravo krzno, ma koliko mi šutjeli o tome. Putem u školu šutam par šugavih mačaka (a tko im je kriv, ima li razloga da mi se petljaju pod nogama kad sam loše raspoložena?) i čitavu koloniju mrava. Jedva uspijevam dočekati veliki odmor, kad velikim koracima grabim u najbliži fast- food restoran gdje naručujem divovski hamburger. U trenucima revolucionarnog zanosa pobjede nad gladi, pomisao o kravljem ludilu nije mi niti u peti.
Prijatelji životinja na ove se riječi naježiše i s očitom odbojnošću nastavljaju čitati dalje, no bez brige, ova karikirana 'ja' samo je primjer kako većina ljudi svoj odnos prema životinjama uzima zdravo za gotovo, kao stav koji nije podložan promjenama i preispitivanju- životinje ionako nemaju glas koji bi mogle podići u pobunu protiv takvog tretmana.
Pogledajmo sada i drugu stranu medalje: 'ja' se zovem Rumenka, mama mi je krava, a tata veterinar. Svoj životni vijek provodim u umjetno osvijetljenoj prostoriji, bez sunca, bez trave. Čeznutljivo gledam plavo nebo kroz visoki stajski prozor dok žvačem bezukusnu umjetnu hranu za koju tvrde da sadrži kosti mojih predaka. Moji su dani jednaki, a moja kolotečina neprekinuta. No jednog se dana sve ipak nepovratno promijenilo: prvi put su nas izveli van- moj prvi pogled na nebo, prvi udisaj svježeg zraka... Prekrasno! Ali, nešto nije bilo u redu: odvezli su nas u jedno blatno dvorište, počeli su nas uvoditi na jedna vrata, jednu po jednu. Iz prostorije su se začuli mukli pucnjevi i niti jedna se od nas nije više vratila...
Zamislite sad kakvu bi vam priču mogli ispričati laboratorijski štakor, čimpanza na kojoj je testiran ruž za usne ili zečić kojem je u oči naprskan dezodorans.
Zakoni kojima se kažnjavaju zločini protiv okoliša u Hrvatskoj su još uvijek u pelenama, tako da se po tog pitanju ne možemo osloniti na razvikanu pravnu državu, no okoliš kao element prava koji treba imati osiguranu pravnu zaštitu relativno je nova stvar čak i u najrazvijenijim državama Zapada. No uz zakone koji ne rade u korist ugroženih vrsta i zlostavljanih životinja, postoje i ljudi koji se olako odnose prema osjetljivoj fauni lijepe naše kugle zemaljske. Prepoznat ćete iste po ovakvim izjavama: 'Ma daj, kakve ugrožene vrste- ionako nam životinje trebaju samo za prehranu, ostale uopće ne utječu na naš opstanak!' ili 'Domaće životinje se ionako uzgajaju i tove samo za hranu, kakvi vegetarijanci!'. Oni će također tvrditi da je bolje da potencijalno štetne kemijske preparate testiramo na životinjama nego na ljudima. Svaku od ovih izjava je u skladu s općim uvjerenjem moguće pobiti jednostavnim argumentima: životinje su, uz ostalo, naši preci na ovom planetu, i samo zbog toga već imaju pravo na, ako ne povlašten, a ono jednak tretman kao i ljudi. Životinje su korisne za još mnogo toga, a ne samo za prehranu ( one održavaju prirodnu ravnotežu, naprimjer). A što se tiče testiranja kemikalija na životinjama- ukoliko je nešto potencijalno štetno za čovjeka, štetno je i za životinju, i dok ne pronađemo bolji način da provjerimo i izmjerimo štetnost takvih proizvoda, možda ih jednostavno ne bismo trebali koristiti.
I dok je jedna vjeroučiteljica, kako piše Jutarnji list od 24. listopada, navodeći listu proizvođača, koji po nekom njenom izvoru od dijela svojih prihoda financiraju sotonističku sljedbu, pozvala učenike na bojkot proizvoda tih proizvođača, možda je važnije pitanje zavirivanja u vlastite kuhinje i kupaonice i u isto vrijeme i u liste proizvođača koji testiraju svoje proizvode na životinjama, te preispitivanja sebe kao osobe koja suosjeća sa svakim živim bićem- jesmo li uistinu oni za kakve se smatramo?
Saša Begović