Ovlasti skloništa pri usmrćivanju životinja

| More

Potaknuti velikim brojem upita o slučaju neprimjerenog postupanja sa životinjama u Pokupskom Cerju (azil je odbio dati životinje zainteresiranom udomitelju, i umjesto toga one su nedugo zatim usmrćene), odlučili smo svakome zainteresiranome za ovaj i slične slučajeve učiniti na jednom mjestu dostupnima opće upute i informacije koje im mogu pomoći. Smatramo bitnim informirati javnost o zakonskim mogućnostima i ovlastima u poslovanju azila za životinje, pogotovo kada je u pitanju udomljavanje životinja u kojem javnost direktno sudjeluje.

1) Prema Zakonu o zaštiti životinja životinja se može (ali i ne mora) usmrtiti nakon 60 dana, i to samo ako je oglašavana, ponuđena na udomljavanje i ako je dobila pravilnu skrb. Iz toga slijedi da je zakon prekršen ako je životinja ubijena nakon 60 dana, a životinja je mogla biti udomljena.

2) Ukoliko se životinja planira usmrtiti, potencijalnom udomitelju ne smije se davati ugovor o udomljavanju niti ga se smije sprečavati u udomljavanju ili uvjetovati postajanje skrbnikom na bilo koji način. Oni koji usmrćuju psa ne mogu postavljati uvjete i zabraniti udomljavanje, a onda ga ubiti - time se krši Zakon. Samo no-kill skoništa koja su voljna držati psa do smrti
mogu postavljati uvjete i davati ugovore, jer su u slučaju neprihvaćanja uvjeta i ugovora i dalje sami u mogućnosti skrbiti za životinju. Dakle, sklonište koje ima namjeru ubiti životinju ne može postavljati uvjete za udomljavanje, jer sami nisu spremni dalje držati životinju u slučaju odbijanja zahtijeva za posvajanje.

3) Sklonište nije policija ni veterinarska inspekcija, te shodno tome ono nema njihove
ovlasti. U slučaju da im stranka zainteresirana za udomljavane dođe s OIB-om dođe u sklonište i izrazi zahtijev za udomljavanjem, sklonište je dužno predati psa i odmah prebaciti podatke o vlasništvu na tu osobu, odnosno odjaviti ga iz svojeg skloništa. Nakon toga je zakonska odgovornost isključivo na novom skrbniku, te sklonište više s tom problematikom nema veze. Upravo zato se i vrši ugradnja mikročipova životinjama i svaka promjena skrbnika mora se zabilježiti u bazi podataka.

4) U slučaju ubijanja životinja u skloništima koje se opravdava istekom zakonskog roka, riječ eutanazija je pogrešna. Tada se očito ne radi o eutanaziji već o usmrćivanju zdrave životinje. Sam termin eutanazija nije definiran načinom na koji se provodi usmrćivanje. O eutanaziji može biti riječ samo kada je u pitanju usmrćivanje zbog neizlječive bolesti i kada se prikraćuju muke životinji, a nikako kada se radi o ubijanju zdrave životinje.

5) Transparentnost poslovanja skloništa je nužna, a često izostaje u svakom pogledu. Za svaku pojedinačnu životinju treba postojati javni podatak koji dokazuje da je Zakon u potpunosti ispoštovan.

6) Osnivanje info centara koji sadrže podatke o evidentiranim životinjama propisano je Zakonom o zaštiti životinja te se može nalaziti u sklopu skloništa, kao i zasebno. Ako ne postoji info centar, nije do kraja ispoštovan Zakon, a time je indirektno i samo usmrćivanje životinja ilegalno.

7) U Zakonu o zaštiti životinja ne piše da se životinje moraju ubijati, već se za to samo daje mogućnost, te je odluka prepuštena pojedincima na volju. Ni Zakon ni Grad nisu i ne mogu biti opravdanje za sustavno ubijanje u skloništima koja još nisu usvojila no-kill politiku. Zakon ih nije prisilio na usmrćivanje životinja u njihovoj skrbi, već im dao otvorene ruke (na žalost), te su se ona odlučila usmrtiti ih.

Vezane teme

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke