26.05.11. Iživljavanje zbog penisne kosti
Reakcija Prijatelja životinja povodom ubojstva medvjeda od strane Nadana Vidoševića
- Potvrđuju li i lovci u Hrvatskoj istraživanje o povezanosti veličine penisa i užitka u lovu?
Nadan Vidošević, bivši predsjednički kandidat, predsjednik Hrvatske gospodarske komore i Uprave Kraša te lovac na nedužne životinje već deset godina, nedavno je zgrozio hrvatsku javnost informacijom da je upucao smeđeg medvjeda bez prednje desne šape. Zadovoljstvo ubijanja tzv. trofejnog medvjeda platio je 76 tisuća kuna, dok je prije toga smaknuće nešto manjeg i, u lovačkom sustavu vrijednosti, manje cijenjenog medvjeda platio 14 tisuća kuna. Taj novac mogao je, umjesto za ubojstvo, biti uplaćen u dobrotvorne svrhe.
Većini građana neshvatljivo je i etički odbojno bezobzirno nasilje i smaknuća brojnih životinja od strane lovaca u 21. stoljeću, kada lov više nije sredstvo preživljavanja i kada se ionako preko 60 milijardi životinja godišnje uzgaja u ponižavajućim brutalnim uvjetima i kolje zbog prehrane. Još je više obijesno ubijanje životinje koja se ne može obraniti, a koja je u ovom slučaju bila i invalidna, isključivo zbog zabave, rekreacije i hvalisanja trofejima – medvjeđom lubanjom i krznom te penisnom kosti, koja je posebno cijenjena među lovcima.
Istraživanje dr. Briana Upchurcha iz Diminutive Male Genitalia Disorder Research Organization (DMGD) pokazalo je genetsku vezu između malog penisa i ushita ubijanja u lovu. Čini se da niti brojne visoke političke i društvene funkcije niti materijalno izobilje ne mogu kod lovaca kompenzirati nedostatnu veličinu penisa, već vrhunac užitka i radost postižu ubijanjem nemoćnih životinja.
Iako lovci opovrgavaju takav stav i tvrde kako ne nalaze zadovoljstvo u ubijanju, začuđuje što ne nose fotografski aparat ili kameru dok šeću prirodom, već su dobro opremljeni ubojitim oružjem. Također, iako se vole prikazivati kao zaštitnici šumskih životinja, prosipanje mozga nedužnim stvorenjima teško bi se moglo nazvati zaštitom.
Žalosno je i nemoralno što se u političkim strukturama koje donose zakonske propise, vezane uz tzv. gospodarenje životinjama u lovištima, nalaze mahom lovci. Oni pogoduju samima sebi, donoseći propise kojima štite svoje interese za ubijanjem, a nikako ne interes životinja za prirodnim neometanim životom u staništima koja pripadaju njima, a iz kojih ih lovci nastoje istrijebiti, pa umjetno uzgojiti, kako bi imali po kome pucati.
Za bešćutno ubijanje životinja u šumi nisu potrebni hrabrost i vještina, već jedino emotivna i etička manjkavost te bezobzirnost lovca na čijem se ciljniku lako može naći i čovjek, a što je dosad potvrđeno u brojnim slučajevima međusobnog ubijanja kolega lovaca. Neovisno o istraživanjima, sigurno je da većina građana ubijanje životinja od strane lovaca ne smatra društveno poželjnim niti rezultatom njihove psihičke uravnoteženosti i humanosti. Upravo suprotno, građani strepe od lovaca, njihove bahatosti i mogućnosti da bezobzirno i bez ikakvog povoda pucaju na njih i njihove kućne životinje.
Vrijeme je da se patrijarhalno primitivno iživljavanje nad životinjama zbog sadističkih perverznih užitaka lovaca zamijeni kulturom suosjećanja i etičnog postupanja prema životinjama.